Kadrovci na fotoizletu, Sveta Nedelja i Samobor

by Zvonimir Karadža · Travanj 03, 2016

U nedjelju, 3.Travnja, 12 članova Fotokluba Kadar SB i jedna živahna bijela pudlica zvana „Koko“ smješeni u četiri automobila krenuli su sa svojim fotoaparatima put Svete Nedelje i Samobora.
Na velikom parkiralištu u Svetoj Nedelji dočekali su nas prijatelji fotokluba Klik raširenih ruku. Zagrljaji, kratki razgovori, okrijepa pićem i dogovor rute isplaniranog izleta.
Krenuli smo put Žumberačkog Gorja i izlatišta „Divlje Vode“
Kako smo se uspinjali uz pitome brežuljke krajolik je pokazivao svu ljepotu prirode u punom proljetnom pupanju i cvatu.
Uz cestu su pasle ljame i na trenutke smo pomislili da smo zalutali u neki drugi svijet.
Izletište „Divlje Vode“ dočekalo nas je okupano suncem i prepunim ribnjacima pastrve koja se slobodno pokazivala mnogobrojnim izletnicima.U ograđenom prostoru stado srna slijedilo je jelena koji nije pokazivao puno zanimanje za naše znatiželjne oči. Ali najveće zanimanje izazvali su paunovi. Na obližnjem stablu jedan je dugo pozirao i teško se odlučio da nam već nestrpljivima pokaže svoja rakošna krila u letu.
Popili smo kavicu, strpali mnogobrojne kadrove u naše fotoaparate i krenuli put višeg gorja.
„Eko Selo Žumberak“ dočekalo nas je žuborom potočića koji nam je pokušao ipričati neke filmske priče ostale iza snimljenih sapunica. Brvnare pretvorene u kafiće i restorane još uvijek čekaju najezdu izletnika tako da smo imali punu pažnju ugostitelja. Na brdašcu osamljena izdizala se crkvica bez oltara i svećenika ostala kao spomenik nakon snimljene serije. Četrdeset pet minuta brzo je prošlo, napravili smo opet silu fotografija jednu zajedničku i krenuli dalje prema Kneževom Tumulu.
Putovanje do Kneževog Tumula vodilo nas je makadamskom cestom, a prašina koja se dizala pretvarala se u zavjesu kroz koju se jedva nazirao put. Kada smo stigli na odrediše a prašina se slegla ukazala se livada djelomično spaljene trave ali i rascvalim Mrazovcem koji nas je očarao svojim raskošnim bojama. Rekonstrukcija Tumula još nije u potpunosti završena tako da smo u unutrašnjost mogli zaviriti samo kroz par razmaknutih dasaka.Paja je uz usahle panjeve otkrio „Zlatne Gljive“ što nas je naučilo kako malo znamo o gljivarstvu.
Možda su baš gljive potakle mozak da otkrije kako su nam želuci prazni pa nam je hrana odjednom postala važnija od ljepote koju nam je priroda pružala. Kolona aotomobila spuštala se niz brda a spoznaja da nas hrana čeka putovanje je učinila nekako bržim.
U Samoboru sve je već bilo spremo u restoranu-bistrou „ Kod Mrve“. Cijeli red rezerviranih stolova već se popunjavao tanjurima i priborom za jelo. Nismo se ni smjestili a prepuni pladnjevi sa silom mesni oblika i priloga izmamlio je slinu u ustima. Na trenutak se ništa nije čulo osim mljackanja a onda se sve pretvorilo u žamor i zveskanje pribora za jelo.
Hladno pivo i ostali napitci gasili su žeđ i doprinjeli da cijeli prostor i ljudi dobiju još jednu dimenziju radosti i blagostanja.
Pune želuce trebalo je malo osloboditi kalorija pa smo šetnicom uz brbljivi potočić krenuli put starog grada pdignutom na glavici brda koje se doimalo nebu pod oblacima. Korak po korak uskom krivudavom stazom stigli smo do kamenih razvalina u kojima je nekad davno bučalo od života. Tih i nijem ugostio nas je pokazujući kako zub vremena nema milosti. Pogled sa visine pokazao nam je ljepotu Samobora na dlanu i učinio nas nekako uzvišenima, a pogled ka nebesima otkrio je vidikovac kojega nismo uspjeli ovaj puta doseći pa je naša uzvišenost nekako ostala upitna.
U sumrak smo se spustili na osvijetljeni samoborski trg koji je već bio ispunjen šetačima. Priča o čuvenim krem šnitama ponijela nas je do onih naj boljih. Nakon čekanja u redovima konačno su krem šnite klizile preko uzdrhatih jezika ka stomaku. Punih stomaka ali i vrećica punih krem šnita za naše najmilije bili smo spremni za povratak.
Opet zagrljaji sa dragim ljudima i prijateljima i obećanja da se neće dugo čekati do novog susreta. Vidjeli smo iza sebe puno dignutih ruku u ispraćaju a ispred sebe suhu sestu koja je vodila do naših domova. Još nismo niti napustili grad a već su oživjela sjećanja na prekrasan dan koji je ostajao iza nas.

You may also like...